Job 7

1 Nije li čovjek na vojsci na zemlji? a dani njegovi nijesu li kao dani nadničarski? 2 Kao što sluga uzdiše za sjenom i kao što nadničar čeka da svrši, 3 Tako su meni dati u našljedstvo mjeseci zaludni i noći mučne određene mi.

4 Kad legnem, govorim: kad ću ustati? i kad će proći noć? i sitim se prevrćući se do svanuća. 5 Tijelo je moje obučeno u crve i u grude zemljane, koža moja puca i raščinja se.

6 Dani moji brži biše od čunka, i prođoše bez nadanja. 7 Opomeni se da je moj život vjetar, da oko moje neće više vidjeti dobra,

8 Niti će me vidjeti oko koje me je viđalo; i tvoje oči kad pogledaju na me, mene neće biti. 9 Kao što se oblak razilazi i nestaje ga, tako ko siđe u grob, neće izaći, 10 Neće se više vratiti kući svojoj, niti će ga više poznati mjesto njegovo.

11 Zato ja neću braniti ustima svojim, govoriću u tuzi duha svojega, naricati u jadu duše svoje. 12 Eda li sam more ili kit, te si namjestio stražu oko mene?

13 Kad rečem: potješiće me odar moj, postelja će mi moja oblakšati tužnjavu, 14 Tada me strašiš snima i prepadaš me utvarama, 15 Te duša moja voli biti udavljena, voli smrt nego kosti moje.

16 Dodijalo mi je; neću dovijeka živjeti; prođi me se; jer su dani moji taština. 17 Šta je čovjek da ga mnogo cijeniš i da mariš za nj? 18 Da ga pohodiš svako jutro, i svaki čas kušaš ga?

19 Kad ćeš se odvratiti od mene i pustiti me da progutam pljuvanku svoju? 20 Zgriješio sam; šta ću ti činiti, o čuvaru ljudski? zašto si me metnuo sebi za biljegu, te sam sebi na tegobu?

Zašto mi ne oprostiš grijeh moj i ne ukloniš moje bezakonje? jer ću sad leći u prah, i kad me potražiš, mene neće biti.